Božićni ustanak je istorijski događaj koji će podjednako izazivati kontroverze i u narednih stotinu godina kao što je to bio slučaj i u prethodnom vijeku, kazao je akademik Šerbo Rastoder. Predavanjem ovog istoričara pokrenuta je nova serija tribina u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti pod nazivom „Povjesnica Crne Gore”.
Rastoder je rekao da se slaže sa onim istraživačima i istoričarima koji ovaj događaj preciziraju kao ustanak, a ne pobunu i bunu, iako ove riječi imaju isto značenje, po značaju koji je ovaj događaj imao za istoriju našeg naroda. Riječ je o ustanku koji je po Rastoderu trajao s prekidima do 1929. godine kada je poražena ideologija ustanika. On je naglasio da je 35.000 ustanika, broj kojim barata današnja vlast preuveličan, te da po njemu, u Božićnom ustanku nije učestvovalo više od 4.000 do 6.000 ljudi.
Na osnovu pisma kralja Nikole, u koja je imao uvida u Italiji, upravo je svrgnuti monarh dodijelio vođstvo Jovanu Plamencu, dok se Krsto Popović nametnuo tek polovinom 1919. godine, tvrdi Rastoder.
On je kazao da je za njega manje važno da li su se Crnogorci 1918/19. osjećali Srbima, a da je „značajnije zašto su se odlučili na pobunu”. Na istraživačima i istoričarima je da tumače građu i steknu uvid u dokumenta kako bi što više osvijetlili događaj koji je podijelio Crnu Goru.
Iako je centar ustanka bio u Bajicama, u svim krajevima Crne Gore došlo je do pobune, kazao je Rastoder. Razlog na pobunu je po njemu, bio jasan...
– Više je nego jasno da je sukob koji se dogodio oko Cetinja bio inicijalna kapisla za pobunu. Analitičari se uglavnom slažu da je ustanak podignut zbog Podgoričke skupštine, to jest bezuslovnog ujedinjenja sa Srbijom – kazao je on.
Ipak, ustanici, „zelenaši”, nisu bili protiv zajedničke države, već prisajedinjenja. Tek kasnije, podsjeća Rastoder, „zelenaši” mijenjaju svoj stav i traže povratak dinastije Petrović.
Akademik je iznio podatak da je u sukobima sa savezničkom vojskom, koja je gušila ustanak, poginulo 16 ustanika, a da je 64 ranjeno. Takođe, naglasio je da je savezničkom vojskom, koja je bila stacionirana u Boki, komandovao francuski general Venel. Upravo su Francuzi zahtijevali da u njenim redovima bude i srpskih vojnika, iako tako nije bilo precizirano mirovnim ugovorom, naglasio je Rastoder.
Nakon sloma pobune jedan dio odlazi u Medovu, u Albaniju, odakle ih italijanske trupe evakuišu u Gaetu, dok se drugi broj ustanika povlači u šume, i nastavlja borbu koja traje sporadično do 1929. godine, kazao je akademik. Ukazao je da je u dijelu naše istorigrafije, kao i u narodnom sjećanju, data veća zasluga Italiji, nego što je ona ustvari ima. Činjenica je da su ustanici sa porodicama evakuisani u Gaetu, ali isto tako, kazao je Rastoder, da je pomoć bila mnogo manja nego što se danas smatra, te da je zasnovana na ugovoru koji podrazumijeva da Italija kao zemlja pobjednica ima obavezu da izdržava jedno vrijeme 700 vojnika iz Crne Gore.
Rastoder je iznio podatak i da je nakon sloma ustanka osuđeno 248 pobunjenika, kojima je suđeno po zakonima nekadašnje knjaževine jer „zakoni su se unificirali tek nakon 1928. godine”. Takođe, naglasio je akademik, većina je amnestirana dobrom voljom kralja Aleksandra Karađorđevića.
Akademik Rastoder je rekao i da je samog Božićnog ustanka i njegovog sloma mnogo važnije osvijetliti korijen podjela među Crnogorcima, koji je „očigledno veoma dubok”.
– Treba istražiti kako je moguće da među Crnogorcima nema ni trunke zajedništva oko značajnih pitanja kakvo je država i nacionalna pripadnost – poručio je Rastoder na kraju predavanja. S.Ć.

---